Postoje nedoumice i nekoliko teorija u vezi nastanka Dubrovnika (lat. Ragusa): najvjerojatnije je nastajao čitav niz stoljeća. Tome u prilog govore nalazi nakita iz željeznog doba na Lokrumu, ilirskog i grčkog novca iz 3. stoljeća pr. Kr., fragment nadgrobnog kamena u spomen rimskim vojnicima (1. – 3. stoljeće). Širi se dolaskom Hrvata nakon napuštanja antičkog Epidaura (današnji Cavtat) u 7. stoljeću.
Do 1205. godine Dubrovnik je pod zaštitničkom palicom Bizanta, kada pada pod mletačku vlast. 1358. prihvaća ugarsku vlast no uspio je osigurati maksimalnu autonomiju: vješti diplomati isposlovali su kod ugarskog kralja teritorij, mogućnost da sami biraju kneza i ostale pogodnosti. U ovo doba dubrovačka komuna dobiva naziv Dubrovačka Republika.
Najjače razdoblje Republike je od 1433. godine do velikog potresa i požara 1667. godine. Tada je Dubrovnik najznačajnije pomorsko-trgovačko središte na Jadranu. Potpuno je izgradio državnopravni sustav, a samostalnost je održavao plaćajući harač Turcima.
Nakon 1667. uslijedilo je borba za opstanak i političko čuvanje nezavisnosti. U 18. stoljeću opet je kratko prosperirao zahvaljujući gospodarskoj obnovi u pomorskoj trgovini, no Napoleon ukida Dubrovačku Republiku 1808. godine, a odlukama Bečkog kongresa 1815. Dubrovnik je pripojen Austriji, a time i ostatku Dalmacije i Hrvatske.