Povijest Braca započinje još u paleolitiku. To znamo zahvaljujući spilji Kopačina između Supetra i Donjeg Humca gdje su arheolozi potvrdili postojanje ljudskih zajednica. U brončanom i željeznom dobu Iliri naseljavaju otok te nam ostavljaju brojne gradine (najpoznatije su Rat kod Ložišća, Velo Gračišće kod Selaca i Koštilo kod Bola.)
Iliri su najvjerojatnije dali otoku ime. Prvo se zvao „Brentista Elaphusa“ od ilirske riječi „brentos“, a znači „jelen“ (ilirska kultna životinja čiji su ostaci nađeni na otoku). Današnje ime potječe od talijanske riječi Brazza.
Osnutkom rimske provincije Dalmacije, na Braču nije bilo ustanovljeno veće naselje, ali su dokazi rimske prisutnosti ipak bili brojni: villae rusticae, cisterne, pojila za stoku, tijesci za vino i ulje, sarkofazi, ostaci pristaništa kao što su Splitska, Bol i uvala Lovrečina.
Upravo su Rimljani otvorili prvi kamenolom između Škripa i Splitske koja je postala najvažnija luka za prijevoz kamena do Salone i cijele Dalmacije. Brač je postao poznat po svojem drevnom kamenu jer su bogati slojevi vapnenca pogodovali razvoju ovog obrta.
Do 13. stoljeća Brač se razvio do komunalne uprave s vlastitom organizacijom, upravnim službama i propisima. Na čelu komune stajao je knez koji se ranije birao među otočkim plemićima, a od 1420. ga je slala Venecija jer je od tada započela svoju dugotrajnu upravu.
Za vrijeme turskih napada Brač je postao utočište čitavim zajednicama koje su bježale pred Turcima. Ostavile su mnoštvo tragova na otoku, uključujući mjesta Zmajeva špilja i Pustinja Blaca, a tvrđave Cyprian Žuvetića, Aquilla i Dešković još uvijek stoje.
Od kraja 18. stoljeća do danas Brač je bio pod Francuskom, Austro-ugarskom Monarhijom i Jugoslavijom sve do osamostaljenja Republike Hrvatske.