Arheološki nalazi govore da je otok Hvar bio naseljen još u 4. tisućljeću prije Krista. Pronađeni u Grapčevoj i Markovoj špilji svjedoče o visokoj neolitskoj kulturi onodobnih stanovnika, hvarskoj kulturi, koju odlikuje jedinstvena obojena keramika. Vidljivi su i komunikacijski dodiri s južnom Italijom i vučedolskom, dunavskom kulturom.
Iliri svojim dolaskom početkom 2. tisućljeća pr. Kr. uspostavljaju novu kulturu i ostavljaju za sobom ilirske gradine. Potiskuju ih grčki doseljenici s otoka Parosa i na području današnjeg Starog grada osnivaju grad Pharos 384. godine pr. Kr. kojeg osvajaju Rimljani 219. godine pr. Kr.
Hrvati dolaze na otok u 7. i 8. stoljeću, prihvaćaju kršćanstvo starosjedioca te mu daju ime Hvar. Iduća stoljeća su turbulentna zbog brojnih ratova i smjena vlasti: neretljanska, hrvatska, ugarska, bizantska smjenjivala su se sve dok 1278. hvarska komuna nije donijela odluku o stupanju pod mletačku upravu.
Iz tog razdoblja hvarski plemići i pučani ostavili su nam znamenite crkve, palače, ljetnikovce, današnji raster gradova, važna književna djela. Duhovni razvoj nastavio se i za vrijeme austrijske vladavine kada se uređuju otočke luke i rive, grade se svjetionici i putovi. Osniva se Higijeničko društvo Hvar, prvo te vrste u Europi, i njime se začinje hvarski turizam.
Kroz gotovo 70 godina dviju Jugoslavija sve se podređuje turizmu te se napuštaju tradicionalna otočka zanimanja (poljoprivreda, ribarstvo, pomorstvo) oblikujući današnji urbanitet otoka i način života stanovnika.